28 maj, 2020

Saga zvana „Mikula“ – šta smo naučili?

Za većinu država Zapadnog Balkana („ZB“), put ka članstvu u EU prepun je izazova. Ove zemlje rano nauče – ukoliko želite da sedite za stolom s „popularnom decom“, morate da završite posao i da se naviknete na diplomatske okršaje i pogodbe. Ipak, da li članstvo u EU automatski briše ožiljke neslavne prošlosti? Ukoliko se pogleda „ljubavni trougao“ između EU, Rumunije i braće Mikula, odgovor nije nužno „da“.

Fenomen po imenu „Mikula“

Šanse su da nijedan pravnik koji se bavi međunarodnim pravom neće izgovoriti reči: „Mikula – ko?“

Zapravo, slučaj(evi) braće Mikula (u originalu – Micula) do danas su generisali toliko pažnje stručne javnosti da maltene predstavljaju „pokućstvo“ u advokatskim kancelarijama širom Starog kontinenta i dalje. Štaviše, saga traje toliko dugo da je odrasla u svojevrsnu franšizu pravnih debata, problema i kontroverzi, unoseći nemir u pravosuđe EU, nacionalne sudske sisteme i oblast međunarodne investicione arbitraže.

Kako je predmet Micula na apelaciji pred najvišom sudskom instancom EU, konačno razrešenje pitanja koja su progonila pravnike još uvek nije na vidiku. Međutim, ovaj deceniju i po dug pravni metež zapao je za oko zemljama na putu ka EU članstvu, naročito u vezi s pitanjem trenutka kada te zemlje definitivno postaju „obveznici“ EU prava i od kada odgovaraju Evropskoj komisiji („Komisija“).

Kratka hronologija problema

Priča počinje 1998. godine u Rumuniji kada su uvedene određene ekonomske mere radi podstreka stranih ulaganja. Braća Ioan i Viorel Mikula, švedski državljani, iskoristili su ovu priliku i osnovali nekoliko privrednih društava radi realizacije svojih investicionih aktivnosti u Rumuniji. 

Godina je 2005. i Rumunija, u procesu pridruživanja EU, ukida navedene programe podrške ulaganjima kako bi eliminisala domaće mere koje su inkompatibilne s pravilima EU o državnoj pomoći. Naravno, ovo se nije svidelo braći Mikula koji, smatrajući sebe oštećenima, pokreću ICSID arbitražu protiv Rumunije 2005. godine na osnovu dvostranog sporazuma o podsticanju i zaštiti stranih ulaganja („BIT“) koji su Švedska i Rumunija zaključili 2002. godine.

Dok je arbitraža u toku, Rumunija 1. januara 2007. godine postaje članica EU. Poslednja klapa pada 11. decembra 2013. godine, kada ICSID tribunal donosi arbitražnu odluku u korist braće Mikula – Šveđanima će džepovi biti teži za 178 miliona EUR, plus kamata.

Na tome je trebalo da se završi. Rumunija nije uspela da izdejstvuje poništaj ICSID arbitražne odluke, a ICSID Konvencija je jasna – odluke ICSID tribunala su konačne i obavezujuće za strane. Sve države ugovornice ICSID Konvencije dužne su da arbitražne odluke priznaju kao konačne i obavezujuće, da ih izjednače s konačnim odlukama domaćih sudova i da obezbede njihovo izvršenje na poveriočev zahtev.

Međutim, Komisija se nije slagala s takvim ishodom i nije imala nameru da se preda bez borbe.

Komisija kreće „u rat“

Zapravo, Komisija je svoj stav  izražavala jasno i glasno i pre nego što je ICSID tribunal doneo arbitražnu odluku u ovom predmetu. Još od 2009. godine, Komisija je učestvovala u arbitražnom postupku kao neka vrsta umešača, tzv. „prijatelj suda“ (lat. amicus curiae), navodeći da bi bilo kakva naknada dosuđena braći Mikula zbog gubitka privilegija koje su imali po osnovu (ukinutih) mera podrške ulaganjima predstavljala državnu pomoć koja nije u skladu s pravilima EU. Ma kakva isplata braći Mikula po tom osnovu, isticala je Komisija, primorala bi je da preduzme neophodne korake.

Komisija se nije šalila.

Nakon što je Rumunija izvršila delimičnu isplatu dosuđenog iznosa iz ICSID arbitražne odluke, Komisija je promenila pravila igre – 30. marta 2015. godine donela je odluku kojom se svaka isplata braći Mikula po osnovu arbitražne odluke smatra nedozvoljenom državnom pomoći, te se Rumuniji, kao državi članici EU, zabranjuju dalje isplate i nalaže povraćaj već plaćenih iznosa.

Ovakav zaplet nije odgovarao braći Mikula. Oni su od Opšteg suda EU („Opšti sud“) tražili poništaj odluke Komisije, a istovremeno su podneli zahtev za priznanje i izvršenje ICSID arbitražne odluke u Rumuniji, Belgiji, Francuskoj, Luksemburgu, Švedskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Američkim Državama – dakle, u jurisdikcijama koje su ugovornice ICSID Konvencije i koje su, po tom osnovu, dužne da ICSID odluku priznaju i izvrše bez pogovora.

Međutim, usledio je šok – sudovi većine zemalja u kojima je traženo priznanje i izvršenje odluke prekinuli su postupak dok Opšti sud ne presudi, dok su švedski sudovi izravno odbili izvršenje, navodeći da su dužni da poštuju odluku Komisije.

Prirodno, sve oči su bile uprte u Opšti sud. Ali da li je ispunio očekivanja? Ne baš.

Opšti sud – šta (ni)je odlučio?

U željno iščekivanoj presudi od 18. juna 2019. godine, Opšti sud prihvatio je argumente braće Mikula i poništio odluku Komisije, našavši da je prekoračila svoja kontrolna ovlašćenja iz Ugovora o funkcionisanju EU („UFEU“).

Opšti sud je zaključio da, s obzirom na to da su se svi relevantni događaji (tj. uvođenje mera podrške ulaganjima u Rumuniji; sticanje prava od strane braće Mikula na osnovu tih mera; stupanje na snagu BIT-a; ukidanje podstreka ulaganjima; i pokretanje ICSID arbitraže) odigrali pre pristupanja Rumunije članstvu u EU, odšteta dosuđena ICSID arbitražnom odlukom 2013. godine predstavlja samo naknadu za štetu koju je Rumunija definitivno nanela braći Mikula pre pristupanja EU. Stoga, isplata odštete od strane Rumunije ne može se smatrati nedozvoljenom državnom pomoći u smislu EU prava, s obzirom na to EU pravo obavezuje Rumuniju tek od 1. januara 2007. godine, dok su braća Mikula imali pravo na naknadu štete već 2005. godine. Zanemarivši ovo, Komisija je prekoračila svoja kontrolna ovlašćenja prema Rumuniji u smislu UFEU, imajući u vidu da je takva ovlašćenja stekla tek 2007. godine.

Posledično, Opšti sud nije bio u velikoj dilemi – opomenuo je Komisiju i poništio njenu odluku.

Međutim, činjenica je da je Opšti sud propustio da suštinski i direktno adresira pravna pitanja s kojima je bio suočen. Prokockao je priliku da konačno razreši dilemu – koji pravni izvor je važniji u slučaju sukoba međunarodnih obaveza države članice koje proističu iz prava EU, s jedne strane, i BIT-ova, s druge strane, naročito u svetlu kritika kojima je Evropski sud pravde („ESP“) podvrgnut samo godinu dana ranije zbog svoje odluke u predmetu Achmea.

Umesto toga, Opšti sud je izbegao ozbiljnije pravne debate oslanjajući se na (srećnu) okolnost da su se svi relevantni događaji desili pre pristupanja Rumunije članstvu u EU. Ostaje pitanje kakav bi bio ishod da je, na primer, arbitraža pokrenuta nakon što je Rumunija pristupila EU ili da su tužioci tražili naknadu štete nanete kako pre, tako i nakon pristupanja Rumunije EU. Međutim, zbog svojevrsnog eskapizma Opšteg suda, odgovori na ova pitanja bili bi čista spekulacija.

Šta dalje?

Komisija se žalila na presudu Opšteg suda i predmet se trenutno nalazi na apelaciji kod ESP. U međuvremenu, sudovi određenih država u kojima su braća Mikula tražili izvršenje ICSID odluke, poput Ujedinjenog Kraljevstva ili Sjedinjenih Američkih Država, odlučili su da nastave te postupke i dozvole izvršenje. 

Na putu ka članstvu u EU, zemlje ZB moraju biti svesne rizika svojih investicionih politika, koje mogu rezultirati investicionim sporovima i nakon pristupanja članstvu u EU. Kako su zemlje ZB po pravilu uvoznici stranog kapitala i stranih investicija, potencijal za investicione sporove je maltene neograničen, naročito u procesu transformacije pravnih sistema tih zemalja – ili, bolje rečeno, njihovog saobražavanja sa zajedničkim pravnim tekovinama EU. Štaviše, ukoliko bi eventualna odluka ESP u ovom predmetu bila u raskoraku s presudom Opšteg suda, ili s ranijom presudom ESP u slučaju Achmea, arena evropskog i međunarodnog prava bile bi suočene s još većom pravnom konfuzijom, koja bi rezultirala novim sukobima za prevlast između EU prava i BIT-ova i dodatnim pravnim nesigurnostima za zemlje kandidate za članstvo u EU.

Autor: Predrag Spasić