26 jun, 2017

Pragovi za kontrolu koncentracija u Srbiji – zaštita konkurencije ili mreža lažnih uzbuna?

Srpski Zakon o zaštiti konkurencije od 2009. godine (sa izmenama i dopunama od 2013. godine) („Zakon“) propisuje izuzetno niske pragove za kontrolu koncentracija, u poređenju kako sa pravom EU, tako i sa zemljama u regionu.

Ovako nisko postavljeni pragovi kontrole mogu dovesti (i po pravilu dovode) do bespotrebne kontrole velikog broja koncentracija, koja, u konačnom ishodu, donosi više štete nego koristi za konkurenciju na tržištu.  Da bi se ovom problemu stalo na kraj, potrebno je učiniti zaokret u načinu odlučivanja od strane Komisije i/ili usvojiti adekvatne izmene i dopune Zakona u vezi sa ovim važnim aspektom kontrole koncentracija.

Zakon predviđa veoma niske pragove za kontrolu koncentracija, u poređenju kako sa pravom Evropske unije, tako i sa zemljama u regionu.  Naime, koncentracija privrednih subjekata mora biti prijavljena nacionalnoj Komisiji za zaštitu konkurencije („Komisija“), ukoliko je:

  • Ukupan godišnji prihod svih učesnika u koncentraciji ostvaren na svetskom tržištu u prethodnoj obračunskoj godini veći od 100 miliona evra, s tim što najmanje jedan učesnik u koncentraciji na tržištu Republike Srbije ima prihod veći od 10 miliona evra, ili
  • Ukupan godišnji prihod najmanje dva učesnika u koncentraciji ostvaren na tržištu Republike Srbije veći od 20 miliona evra u prethodnoj obračunskoj godini, s tim što najmanje dva učesnika u koncentraciji na tržištu Republike Srbije imaju prihod veći od po milion evra u istom periodu.

Generalno govoreći, niski pragovi za kontrolu koncentracija mogu stvoriti uslove za ispitivanje čak i onih koncentracija koje nemaju gotovo nikakav potencijal da ugroze konkurenciju na srpskom tržištu.

Izuzev što stvaraju disproporcionalno administrativno opterećenje u radu Komisije, te odvraćaju pažnju Komisije od stvarnih pretnji po konkurenciju na tržištu, neadekvatni pragovi kontrole koncentracija u kombinaciji sa ekstenzivnim tumačenjem sâmog pojma koncentracije mogu imati ozbiljne posledice i po učesnike na tržištu.

Prvo, svaki potencijalni ulazak velikog stranog investitora na srpsko tržište, a koji se želi sprovesti putem spajanja sa lokalnim društvom koje generiše godišnji prihod iznad 10 miliona evra, mora da prođe kontrolu Komisije.

Drugo, najveća domaća društva, sa globalnim prihodima većim od 100 miliona evra, praktično moraju prijaviti Komisiji sva svoja planirana spajanja bez obzira na njihov geografski domašaj i/ili efekte.

Treće, čak i ekstrateritorijalna spajanja (‘foreign-to-foreign’ mergers) moraju biti prijavljena Komisiji u slučaju da prihod bilo kog od učesnika koncentracije prelazi nacionalne pragove.

Pored navedenog, Komisija nije sklona upotrebi doktrine „lokalnog efekta“ u kontekstu ekstrateritorijalnih spajanja (ista predstavlja jedan od ključnih instrumenata za anuliranje negativnih dejstava niskih pragova kontrole), iako ima ovlašćenje da to čini na osnovu člana 2. Zakona.

Pitanje pragova za kontrolu koncentracija usko je povezano sa pitanjem izvora finansiranja nacionalnog organa za zaštitu konkurencije.  Naime, s obzirom na to da se Komisija finansira uglavnom iz sopstvenih prihoda, kombinacija visokih taksi za prijavu koncentracija i niskih pragova za kontrolu koncentracija se održava kako bi Komisiji osigurala priliv sredstava na stabilnom (ili čak i zavidnom) nivou.  Stoga, svaka potencijalna zakonska izmena u pogledu pragova kontrole, da bi bila trajno održiva, morala bi obuhvatiti strukturne promene u načinu na koji se Komisija finansira.  U suprotnom, smanjenje broja koncentracija koje moraju biti prijavljene i odobrene od strane Komisije bilo bi moguće samo ukoliko bi Komisija ponovo zauzela poziciju koju je imala 2007. godine, i to da samo spajanja koja, objektivno gledano, mogu uticati na srpsko tržište treba da budu predmet ocene.  Međutim, nema naznaka da će se takav zaokret u praksi Komisije desiti u bliskoj budućnosti.

Ovaj clanak je objavio Thomson Reuters/Practical Law i sa njihovom dozvolom dostupan je na nasem sajtu.  

Autori: Bogdan Gecić and Tatjana SofijanićGecić Law