Novi Zakon o javnim nabavkama („novi Zakon“) usvojen je u decembru 2019. godine i stupio je na snagu 1. januara 2020. godine. Osnovni ciljevi novog Zakona su povećanje transparentnosti, smanjivanje administrativnog opterećenja i povećanje konkurencije u postupcima javnih nabavki.
Sprovođenje postupka javnih nabavki u skladu sa zakonom doprineće da naručilac izabere ponudu koja na najbolji način odgovara njegovim potrebama i to po odgovarajućoj ceni. Medjutim, kada se ponuđači unapred dogovaraju oko učešća i ishoda u postupcima javnih nabavki, dolazi do eliminisanja konkurencije među njima. Krajnji rezultat ovih nedozvoljenih dogovora podrazumeva izdvajanje više novca na teret državnih organa i samih građana kao poreskih obaveznika.
Ponude se nameštaju kada se ponuđači tajno dogovaraju ko će od njih podneti najpovoljniju ponudu, odnosno ko će se uzdržati od podnošenje ponuda čime se eliminiše cenovna konkurencija. Takvi dogovori između ponuđača su zabranjeni na osnovu Zakona o zaštiti konkurencije.
Imajući u vidu da je Komisija za zaštitu konkurencije („Komisija“) u dosadašnjoj praksi vodila i pravnosnažno okončala određeni broj postupaka protiv učesnika na tržištu zbog nameštanja ili lažiranja ponuda u postupcima javnih nabavki, jasna je potreba da se analiziraju nova zakonska rešenja koja su od značaja za ponuđače koji učestvuju na tržištu javnih nabavki u Republici Srbiji.
Novi Zakon ne propisuje dužnost za naručioca da obavesti Komisiju ukoliko posumnja u istinitost izjave o nezavisnoj ponudi, kojom su ponuđači pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću potvrđivali da su ponudu podnosili nezavisno bez dogovora sa drugim ponuđačima.
Navedeno zakonsko rešenje može biti problematično sa aspekta zaštite konkurencije ako se ima u vidu da je Komisija u poslednjih pet godina sprovela četiri postupaka u kojima je utvrdila povredu konkurencije upravo nakon obraćanja naručioca.
Važno je napomenuti da naručiocima i dalje ostaje Zakon o zaštiti konkurencije kao pravni osnov da Komisiji podnesu inicijativu za ispitivanje povrede konkurencije, kada posumnjaju da su se ponuđači dogovarali oko podnošenja ponuda.
Novi Zakon propisuje da naručilac može isključiti privrednog subjekta iz postupka javne nabavke u svakom trenutku ako utvrdi da je odlukom Komisije utvrđeno da se privredni subjekt dogovarao sa drugim privrednim subjektima u cilju narušavanja konkurencije, u periodu od prethodne tri godine od dana isteka roka za podnošenje ponuda. Iz teksta navedene odredbe proizlazi da se radi o odlukama Komisije kojima je utvrđena povreda konkurencije restriktivni sporazum.
Imajući u vidu da restriktivni sporazum, pored dogovorenog podnošenja ponuda u postupcima javnih nabavki, obuhvata i još nekoliko nedozvoljenih ponašanja kao što su horizontalno utvrđivanje cena, utvrđivanje cena u daljoj prodaji i slično, ponuđači trebaju biti svesni da ih bilo koja vrsta učinjene povrede konkurencije može isključiti iz učešća u nekom budućem postupku javne nabavke.
Važno je napomenuti da novi Zakon u navedenom članu nije definisao da li se radi o konačnim ili pravnosnažnim odlukama Komisije. Naime, biće interesantno videti kako će naručioci tumačiti situacije u kojima je odluka Komisije konačna ali ne i pravnosnažna jer je u toku postupak pred Upravnim sudom.
Novi Zakon predviđa da ponudu može da podnese grupa ponuđača kao zajedničku ponudu i to bez ograničenja. Sa stanovišta Zakona o zaštiti konkurencije, takva vrsta dogovora između ponuđača kao konkurenata koji posluju na istom nivou je strogo zabranjena, ako ne ispunjava uslove koje je Komisija iznela u svom Mišljenu u vezi određenih oblika saradnji u postupcima javnih nabavki.
Navedenim mišljenjem su postavljeni uslovi koje ponuđači moraju da ispune da bi njihov sporazum o podnošenju zajedničke ponude bio dozvoljen sa stanovišta Zakona o zaštiti konkurencije. U svim ostalim slučajevima to bi predstavljalo zabranjen dogovor među (horizontalnim) konkurentima, što predstavlja jednu od najtežih povreda konkurencije.
Novi Zakon taksativno nabraja uslove pod kojima naručilac odbija ponudu kao neprihvatljivu nakon pregleda i stručne ocene. Jedan od tih uslova je „postojanje valjanog dokaza o povredi konkurencije“. Navedena zakonska odredba predstavlja osnov za odbijanje ponude od strane naručioca ukoliko se oceni da postoje valjani dokazi o povredi konkurencije, ali način kako je propisana vodi u pravnu nesigurnost jer svaki naručilac može različito da ceni ovu okolnosti.
Kakva god da je bila namera zakonodavca u vezi postojanja valjanog dokaza o povredi konkurencije, mora se imati u vidu da je Komisija jedina ovlašćena da pokrene, vodi i okonča postupak utvrđivanja povrede konkurencije, odnosno da oceni postojanje valjanog dokaza o povredi konkurencije u smislu citirane zakonske odredbe.
Komisija i dalje ima ovlašćenje da privrednom subjektu izrekne meru zabrane učešća u postupku javne nabavke ako utvrdi da je privredni subjekt povredio konkurenciju u postupku javne nabavke. S tim u vezi, ponuđači bi trebalo da imaju u vidu da se osim novčane kazne za povredu konkurencije, mogu suočiti i sa zabranom učešća u budućim postupcima javnih nabavki.
Ponuđači će u periodu primene novog Zakona morati strogo da se pridržavaju pravila koja se odnose na zaštitu konkurencije, imajući u vidu da Komisiji nije strano da pokrene postupak utvrđivanja povrede konkurencije zbog dogovorenog podnošenja ponuda. Takođe, važno je napomenuti da Komisija u takvim postupcima ima vrlo striktan pristup.
Sa jedne strane, Komisija povredu konkurencije dogovorenog podnošenja ponuda ceni kao „povredu po cilju“, odnosno ne utvrđuje negativne efekte na definisanom tržištu, dok sa druge strane relevantno tržište definiše kao tržište predmetne javne nabavke, te na taj način olakšano dolazi do ispunjenosti uslova „značajnog ograničavanja, narušavanja ili sprečavanja konkurencije na teritoriji Republike Srbije“ definisanog u Zakonu o zaštiti konkurencije.
Autor: Vuk Leković
