18 jan, 2018

Autorska prava u IT industriji – da li ste regulisali svoje odnose sa vašim programerima?

Tokom protekle decenije, prisustvovali smo nezabeleženom porastu IT/ICT tržišta u Srbiji, koje je postalo jedno od najatraktivnijih destinacija za izmeštanje poslova u Istočnoj Evropi (link). Ključni igrači na tržištu, među kojima su Microsoft, Adobe, Oracle, Goodle, HP, SAP, IBM, Siemens, Intel, Cisco, NCR Corporation, Telenor, Erickson, Endava i drugi, ugrabili su ovu priliku, bilo uspostavljanjem razvojnih centara u Srbiji, bilo delegiranjem poslova lokalnim IT kompanijama. Kao rezultat navedenog, došlo je do nastanka dva preovlađujuća modela- pružanje usluga putem zaposlenih programera/arhitekata operativnih sistema/(“programer”), ili putem angažovanja spoljnih saradnika (najčešće preduzetnika), što je novina. Kako računarski program/softver može, kao originalna duhovna tvorevina, imati svojstvo autorskog dela, programer koji ju je sačinio, samostalno ili zajedno sa drugim programerima, ima svojstvo autora ili koautora. Stoga, prema Zakonu o autorskom i srodnim pravima, programerima pripadaju određena materijalna i moralna prava na softveru, kao njihovom autorskom delu.

U okviru IT usluga koje pružaju kompanije u Srbiji poseban značaj ima pružanje različitih usluga programiranja, od izrade internet sajtova i aplikacija za mobilne uređaje, pa do sačinjavanja specifičnih računarskih programa, kako za komercijalnu upotrebu od strane klijenata IT kompanija tako i zadovoljenje internih potreba poslovanja korisnika određenog specifičnog programa. Usluge programiranja, kako za sopstvene potrebe, tako i za potrebe svojih klijenata, IT kompanije pružaju posredstvom svojih zaposlenih programera, kao i putem angažovanja spoljnih saradnika (najčešće preduzetnika), kada to specifičnosti projekta zahtevaju.

S tim u vezi, važno je napomenuti da računarski program/softver može, kao originalna duhovna tvorevina,  imati svojstvo autorskog dela, te da samim tim, lice koje je samostalno ili zajedno sa drugima sačinilo takav računarski program ima svojstvo autora/koautora. To znači da, shodno Zakonu o autorskom i srodnim pravima, programeri raspolažu određenim, imovinskim i moralnim, pravima u vezi sa sačinjenim računarskim programom kao autorskim delom.

Iako u vezi sa obe vrste autorskih prava, kako moralnim tako i imovinskim, međusobni odnosi IT kompanija i programera zavređuju pažnju, ovaj put ćemo se posebno osvrnuti na autorska imovinska prava i to u vezi sa komercijalnim iskorišćavanjem računarskih programa/softvera od strane IT kompanija.

Naime, IT kompanije računarske programe/softvere sačinjene od strane svojih zaposlenih programera ili eksternih saradnika-preduzetnika, samostalno komercijalno iskorišćavaju u svom poslovanju ili ih svojim klijentima isporučuju za određenu naknadu, a gde klijenti dalje komercijalno iskorišćavaju te računarske programe/softvere, najčešće bez bilo kakvih ograničenja, kako od strane IT kompanije koja im je sačinila i isporučila računarski program, tako i od programera koji su neposredno radili na izradi tog računarskog programa/softvera.

Međutim, kako je programer, kao autor računarskog programa/softvera, izvorni nosilac prava na iskorišćavanje istog, koja prava imaju kompanije koje se bave IT uslugama u vezi sa računarskim programom koji za potrebe te kompanije sačine njeni zaposleni ili eksterno angažovani programeri? Takođe, da li su IT kompanije, putem regulisanja svojih odnosa sa zaposlenim ili eksterno angažovanim programerima, obezbedili dovoljan pravni osnov da taj računarski program dalje samostalno komercijalno eksploatišu i predaju svojim klijentima na korišćenje?

Što se tiče autorskih imovinskih prava programera koji je sačinio računarski program/softver, ukoliko je programer zaposlen u IT kompaniji, Zakon o autorskom i srodnim pravima utvrđuje da u navedenom slučaju IT kompanija kao poslodavac programera postaje isključivi nosilac svih autorskih imovinskih prava na tom računarskom programu, ukoliko ugovorom o radu nije drugačije određeno. Navedeno znači da zaposleni programer, kao autor računarskog programa/softvera, ex lege ustupa isključivo svom poslodavcu celokupna autorska imovinska prava u vezi sa sačinjenim računarskim programom/softverom i to počev od dana kada je računarski program/softver sačinjen.

Međutim, da li ovakva zakonska odredba dovoljno precizno definiše prava IT kompanije i da li predstavlja dovoljan osnov da IT kompanija računarski program/softver koji je sačinio njen zaposleni nadalje samostalno koristi i da isti isporučuje svojim klijentima radi samostalnog korišćenja?

S tim u vezi, nesporno je da IT kompanija, na osnovu Zakona o autorskom i srodnim pravima, postaje isključivi nosilac svih imovinskih prava na računarskom programu/softveru koji je sačinio njen zaposleni u vršenju svojih radnih obaveza. To znači da ex lege IT kompaniji može jedina i samostalno da koristi računarski program/softver bez bilo kakvih sadržinskih, vremenskih ili teritorijalnih ograničenja, dok su istovremeno isključena sva prava u vezi sa iskorišćavanjem tog računarskog programa/softvera od strane zaposlenog programera, kao autora.

Ipak, da li ovako utvrđena zakonska odredba daje ovlašćenje IT kompaniji da računarski program/softver isporučuje svojim klijentima i istovremeno istima prenosi sva prava na iskorišćavanje tog programa? Da li programer ima pravo na dodatnu naknadu za ustupanje računarskog programa/softvera klijentima IT kompanije ili dodatnu naknadu na ime komercijalnog iskorišćavanja računarskog programa/softvera od strane svog poslodavca, IT kompanije? Drugim rečima, da li je navedena odredba Zakona o autorskom i srodnim pravima dovoljna kako bi IT kompanija mogla računarski program/softver da iskorišćava bez bilo kakvih ograničenja i daljih obaveza prema zaposlenom programeru, kao autoru tog računarskog programa/softvera?

Prema našem mišljenju, odnosna odredba ostavlja dileme u tom smislu, odnosno u vezi sa obimom prava na iskorišćavanje od strane IT kompanije računarskog programa/softvera koji je sačinio njen zaposleni i međusobnim pravima i obavezama IT kompanije kao poslodavca i zaposlenog programera povodom komercijalnog iskorišćavanja računarskog programa/softvera. Navedeno iz razloga što Zakon o autorskom i srodnim pravima propisuje da u slučaju isključivog ustupanja autorskih imovinskih prava, sticalac autorskog imovinskog prava može stečena prava ustupati drugim licima jedino uz posebnu dozvolu autora. Dakle, imajući u vidu odnosnu odredbu Zakona o autorskom i srodnim pravima, te da prethodno naznačenom odredbom, kojom se regulišu prava u vezi sa računarskim programom/softverom sačinjenim u radnom odnosu, nije utvrđeno pravo poslodavca da bez saglasnosti zaposlenog kao autora računarskog programa/softvera ustupa prava na tom programu drugim licima, može se doći do zaključka da IT kompanija može iskorišćavati za sopstvene potrebe računarski program/softver koji je sačinio njen zaposleni, ali ne i da taj računarski program/softver ustupa svojim klijentima bez saglasnosti zaposlenog kao autora računarskog program/softvera.

Sve prethodno navedeno važi i za slučaj kada je računarski program/softver sačinjen po narudžbini IT kompanije od strane eksternog saradnika, npr. preduzetnika koji pruža usluge računarskog programiranja, s obzirom da Zakon o autorskom i srodnim pravima i u slučaju ugovora o narudžbini računarskog programa utvrđuje da naručilac, u našem slučaju IT kompanija, stiče sva prava iskorišćavanja računarskog programa/softvera koji je sačinjen po narudžbini, ali kao i u slučaju zaposlenih programera, ne utvrđuje ovlašćenje naručioca da taj program dalje ustupa drugima bez saglasnosti autora programa.

Nadalje, kao generalno pravilo Zakona o autorskom i srodnim pravima predviđeno je da u vezi sa autorskim delima sačinjenim od strane zaposlenih, izvršavajući svoje radne zadatke, poslodavac tih zaposlenih postaje isključivi nosilac autorskih imovinskih prava sa vremenskim ograničenjem na period od 5 godina počev od dana završetka dela. Takođe, izričito je utvrđeno da zaposleni kao autor ima pravo na posebnu naknadu zavisno od efekata iskorišćavanja dela. S druge strane, u vezi sa računarskim programima kao autorskim delima koja nastaju u radnom odnosu propisan je prethodno naznačeni izuzetak u vidu vremenski neograničenog prava poslodavca za autorska dela koja predstavljaju računarske programe.

Međutim, tumačenjem tih zakonskih odredbi dolazi se do zaključka da se predmetni izuzetak se odnosi samo na obim i trajanje prava poslodavca u vezi sa računarskim programom/softverom koji sačini njegov zaposleni, ali da istim nije isključeno i pravo zaposlenog programera na posebnu naknadu od ekonomskog iskorišćavanja računarskog programa/softvera od strane poslodavca. Drugim rečima, kada je računarski program/softver sačinjen u radnom odnosu, prava da za svoje potrebe koristi taj računarski program/softver ima samo poslodavac, ali zaposleni programer ima pravo na dodatnu naknadu, nezavisno od plate koju prima, za komercijalno iskorišćavanje programa. Izuzev ukoliko ugovorom o radu nije drugačije utvrđeno…

Stoga, kao konačan zaključak proizilazi da odredbe Zakona o autorskom i srodnim pravima ne daju IT kompanija nedvosmislen i nesumnjiv osnov da slobodno i bez bilo kakvih ograničenja, kao i daljih obaveza prema programerima, koriste i raspolažu računarskim programima/softverima koji su po njihovom zahtevu sačinjeni od strane zaposlenih i na drugi način angažovanih programera. Prema tome, radi otklanjanja pravne nesigurnosti i mogućih različitih tumačenja domašaja zakonskih odredbi, smatramo da je korisno za IT kompanije da ugovorima o radu sa svojim programerima, odnosno ugovorima o narudžbini računarskog programa sa eksternim saradnicima, unapred jasno utvrde svoja prava u vezi sa računarskim programima/softverima koja za njih budu sačinjena, a kako bi mogli da istima raspolažu shodno svojim potrebama i bez postojanja dilema o obimu prava kojim IT kompanije raspolažu.