25 jan, 2018

Nematerijalna šteta pravnih lica – kako se manifestuje, a kako kompenzuje?

Pravo ne predstavlja savršen sistem. Drugim rečima, u izuzetno širokom i složenom polju propisa jedne zemlje, koji regulišu njene najrazličitije oblasti, neretko se sreću pitanja koja ili nisu uređena uopšte, ili ih više pravila istovremeno uređuje na različit način. Naime, primena regulative na konkretne „životne“ situacije itekako može iznedriti određena pitanja koja su nedovoljno jasno uređena, odnosno sporna, pri čemu neka od njih naročito dobijaju na značaju ukoliko se postavljaju u velikom broju slučajeva. Jedno od takvih pitanja nesumnjivo predstavlja i pravo pravnih lica na naknadu nematerijalne štete zbog povrede poslovnog ugleda.

Naime, član 50a, stav 1. Zakona o trgovini predviđa da trgovac oštećen radnjom nepoštene tržišne utakmice, odnosno tzv. nelojalne konkurencije ima pravo na naknadu kako materijalne, tako i nematerijalne štete zbog povrede poslovnog ugleda. Takođe, navedeni zakon dalje propisuje da će sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu nematerijalne štete, ako nađe da okolnosti slučaja to opravdavaju (a naročito: značaj, trajanje i intenzitet povrede, efekat povrede na poslovanje tužioca, značaj povređenog dobra i cilj kome naknada služi).

S tim u vezi, podsećamo da povreda (poslovnog) ugleda predstavlja samo štetnu radnju, te kako Zakon o trgovini ne precizira u čemu se predmetna šteta sastoji, odnosno šta zapravo predstavlja štetu, na koji način se posledice štetne radnje manifestuju, odnosno koji vid predmetne štete nastaje usled povrede poslovnog ugleda trgovca, te kako se kompenzuje i na osnovu kojih kriterijuma se odmerava naknada iste, javlja se potreba da se shodno primene relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima  kojima je regulisana naknada štete.

Nadalje, Zakon o obligacionim odnosima definiše nematerijalnu štetu kao nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola, ili straha, pa predviđa da će sud, ako nađe da okolnosti slučaja to opravdavaju (a naročito jačina bolova i straha, te njihovo trajanje), dosuditi pravičnu novčanu naknadu za:

  • pretrpljene fizičke bolove;
  • pretrpljene duševne bolove, i to zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, te smrti bliskog lica; i
  • strah

Iz navedenog nedvosmisleno proizlazi da je, prema opštim pravilima o nematerijalnoj šteti, predmetna šteta uzrokovana povredom dobara neimovinske prirode, odnosno da ne nastaje objektivno, već subjektivno u ličnosti oštećenog, tj. manifestuje se kao poremećaj njegove psihičke i emocionalne ravnoteže. Dakle, nematerijalna šteta se ne događa već se doživljava, i to kao neprijatan osećaj koji se sastoji u nekoj negativnoj afekciji u vidu fizičkog bola, straha ili duševnog bola.

S obzirom na navedeno, te shodno logici stvari, nematerijalnu štetu može trpeti samo fizičko lice, jer samo fizičko lice može pretrpeti duševne i fizičke bolove, odnosno strah, imajući u vidu da pravno lice ne može trpeti nematerijalnu štetu shvaćenu na način propisan odredbama Zakona o obligacionim odnosima, tj. kao fizičke i psihičke patnje, odnosno strah!

Međutim, budući da Zakon o trgovini definiše trgovca kao pravno ili fizičko lice koje ispunjava uslove za obavljanje prodaje robe, odnosno usluga, nameće se pitanje – da li se pravo na naknadu nematerijalne štete zbog povrede poslovnog ugleda iz člana 50a, stav 1. predmetnog zakona odnosi samo na trgovce koji su fizička lica? Ukoliko se isto odnosi i na pravna lica kao trgovce, na koji način se manifestuje nastanak nematerijalne štete pravnog lica, s obzirom da pravno lice sasvim jasno ne može doživeti neprijatan osećaje u vidu duševnih bolova i drugih negativnih afekcija koje su vezane isključivo za ličnost čoveka i njegov doživljaj?

Osim toga, nejasno je kako šteta prouzrokovana na ovaj način može biti otklonjena kada se radi o pravnom licu. Naime, imajući u vidu da novčana naknada nematerijalne štete ne predstavlja protivvrednost za povređena lična dobra, niti sme predstavljati sankciju štetniku za učinjenu protivpravnu radnju, već da ista mora ima karakter satisfakcije kao subjektivnog zadovoljenja kojim oštećeni može povratiti duševnu ravnotežu narušenu štetnim događajem, sporno je da li ona može ostvariti svoju svrhu u slučaju pravnog lica.

Takođe (ukoliko se odredba iz člana 50a, stav 1. Zakona o trgovini odnosi na pravna lica, te ukoliko i u tom slučaju podrazumeva novčano naknađivanje prouzrokovane nematerijalne štete), pravna praznina postoji i u pogledu pitanja na koji način se određuje visina predmetne naknade, a što je naročito značajno ukoliko se ima u vidu da je nematerijalna šteta apstraktna kategorija, tj. da se njena visina ne može egzaktno utvrditi.

Nije na odmet spomenuti da je članom 41 Evropske konvencije o ljudskim pravima predviđeno je tzv. pravo na pravično zadovoljenje, koje obuhvata pravo na naknadu kako materijalne, tako i nematerijalne štete, koja je nastala kao posledica povrede časti i ugleda pravnog lica (usled povrede prava utvrđenih ovom konvencijom).

Inače, uporednopravno posmatrano, radi se o rešenju koje poznaje veliki broj zakonodavstava. Primera radi, Vrhovni federalni sud Švajcarske eksplicitno je zauzeo stanovište da i pravna lica imaju pravo na naknadu pretrpljene moralne štete, odnosno presudio je da i ona imaju pravo na zaštitu svoje „ličnosti“, pri čemu je na sudu odluka na koji će način takva šteta u svakom konkretnom slučaju biti naknađena (npr. objavljivanjem presude ili novčanim putem). U pojedinim zemljama, kao što je slučaj sa Rusijom, pravi se razlika između moralne štete, koja je inherentna samo fizičkim licima, te reputacione štete, koju mogu pretrpeti i pravna lica.

S tim u vezi, Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Comingersoll S. A. v. Portugal (35382/97) presudio da se, prilikom utvrđivanja nematerijalne štete koju je pretrpelo pravno lice, u obzir, između ostalog, imaju uzeti i neprijatnosti koje su štetnim događajem pričinjene njegovom rukovodstvu. Slično, presudom u predmetu Freedom and Democracy Party (ÖZDEP) v. Turkey (23885/94) odnosni sud je dosudio naknadu štete političkoj stranci usled frustracije koju su pretrpeli njeni osnivači i članovi.

Na osnovu svega prethodno navedenog, može se reći da trenutno postojeće rešenje našeg prava nije upotpunjeno. Pritom, radi se o pitanju koje se u praksi neretko pojavljuje pred sudovima, te kao takvo izaziva pravnu neujednačenost i nesigurnost. Stoga, poželjno bi bilo razmisliti o izmenama relevantnih odredbi Zakona o trgovini ili barem zauzimanju stavova od strane najviših sudskih instanci, koji bi vodili preciziranja smisla i domašaja prava trgovaca na naknadu nematerijalne štete, tj. postavljanja jasnih i preciznih pravila o tome kako nastaje i kako se manifestuje nematerijalna šteta kod pravnih lica, kao i na koji način se ona otklanja, uključujući i parametre na osnovu kojih će, u slučaju njenog novčanog naknađivanja, biti odmerena visina naknade u svakom konkretnom slučaju.